Glumica i rediteljka Amela Vučenović, jedna od troje ovogodišnjih dobitnika nagrade za životno delo Mali princ koju dodeljuje Međunarodni festival pozorišta za decu Subotica, drugog dana ove manifestacije govorila je, u javnom razgovoru s dr Zoranom Đerićem, o svojoj karijeri i stvaralaštvu.

Ova umetnica, koja je odigrala više od 50 uloga u lutkarskom pozorištu, napisala 20 scenarija za lutkarsko pozorište, i režirala oko 40 predstava, od kojih 17 u svom pozorištu „Bajkamela“ u Srbiji, tri u Estoniji i oko 20 u Rusiji, dobitnica je preko 50  nagrada, među kojima su najčešće one za očuvanje kulture i tradicije lutkarskom umetnošću.

Mali princ je poslednja nagrada u ovom dugačkom nizu. “Zahvaljujem se na ovom velikom profesionalnom priznanju. Zaista ne umem da se radujem svojim nagradama. Možda ću za mesec dana shvatiti da sam dobila Malog princa. Postoji i taj momenat – nagrada za životno delo. A ja se tek zalećem, razumete“, rekla je Amela Vučenović tokom razgovora u Hotelu Patria, naglašavajući da je profesionalno rasla zajedno sa festivalom tokom njegovih 30 godina. „Nije mala stvar dobiti Malog princa“, naglasila je ona.

Dr Zoran Đerić osvrnuo se na detalje iz radne biografije Amele Vučenović, te istakao kako je ona bila stalni član Pozorišta Pinokio u Beogradu, i da je na mnogim festivalima dobijala nagrade, što ju je opredelilo kao lutkarsku glumicu, reditelja, i pisca scenarija, tj. drama za lutkarsko pozorište. „Ona je, slobodno možemo reći, gotovo totalni autor svojih predstava – od same ideje do realizacije, radila je sve“, zaključio je Đerić.

Amela Vučenović radila je preko 20 predstava u Rusiji, zemlji poznatoj po izuzetnoj tradiciji i renomeu dečijeg i lutkarskog pozorišta. Godine 2009. završavila je specijalizaciju na smeru predavača u oblasti lutkarskog pozorišta u Sankt Peterburgu, na Sankt-Peterburškoj državnoj akademiji pozorišne umetnosti, na kojoj počinje i svoju predavačku delatnost 2015. godine kao stariji predavač glume na fakultetu lutkarskog pozorišta (katedra režije i glume), a od 2022. godine stupa na dužnost docenta.

„U Rusiju sam otišla iz privatnih razloga, ali i iz ljubavi prema toj zemlji. Mi smo vaspitavani da poštujemo tu zemlju, koja je u svetu naše pozorišne umetnosti apsolutni favorit. Kad sam otišla, više nisam mogla da igram predstave, zato što za moj ruski kažu da ima pribaltički akcenat. Prvi put sam na duže otišla na tromesečnu specijalizaciju za predavača, ali ja tada nisam mislila da ću ikad da predajem. Samo sam želela da se usavršim, da naučim nešto što nisam mogla ovde. Putujući po svetu i festivalima u praksi sam videla neke stvari za koje nisam imala objašnjenja“, rekla je ona.

„Konkretan povod je zapravo bila predstava Kuku Todore, odnosno svi njegovi analozi koje sam sretala po svetu i koji su me jako nervirali – zašto se biju, zašto se deru, šta im je? Kakva je to režija, na šta to liči?“, prisetila se Amela.

„Kada se stvorila mogućnost da nešto više saznam o tome, otišla sam na stažiranje i prošla ceo proces od pravljenja lutke u praktičnom smislu do vođenja načina postojanja glumca u uslovima te vrlo specifične kabine, paravana. Istovremeno, pošto ti tamo ne daju baš mnogo teorijskog znanja nego moraš sam da se potrudiš – sedela sam danima i noćima ne dižući se s kreveta na kome sam rasprostrla knjige. Shvatila sam da sam hronično bila gladna znanja iz naše lutkarske umetnosti. Nemamo dovoljno knjiga, ne bavimo se dovoljno da bismo mogli da utolimo svoju glad. To je bio razlog zbog koga sam naučila ruski jezik“.

Nekoliko godina radila je na istraživanju i knjizi o ovoj predstavi. Godine 2011. rekonstruiše predstavu Kuku Todore, po izvođenju Ilije Božića, u svom pozorištu „Bajkamela“, a 2015. izlazi iz štampe naučno-praktična monografija „Put ka mome Todoru“ na ruskom jeziku. Godine 2016. prevodi i u Srbiji publikuje dopunjeno izdanje knjige.

„Rusko izdanje je nešto kraće od srpske verzije, koju sam specijalno dopunila u prevođenju. Između ostalog, dolazila sam do još nekih novih podataka. Na moju veliku sreću, radost i gordost, imala sam poslednju šansu da razgovaram sa ljudima koju su stvarali tu legendarnu predstavu u pozorištu Duško Radović – a to su Melita Bihali i Braca Todorović. Sve ostalo pre mene uradila je naša čuvena Marija Kulundžić, koju sam imala čast da upoznam nekada davno, kada nisam imala pojma da Kuku Todore uopšte postoji“, navela je ovogodišnja dobitnica Malog princa. 

Kako navodi, usled birokratskih problema koje sa sobom nosi izvođenje u privatnom pozorištu, pokušavala je da pronađe rešenje da ova predstava zaživi institucionalno. „Moja koleginica Marta Aroksalaši iz Dečjeg pozorišta Subotica želela je da ja režiram predstavu i obučim glumca iz njenog pozorišta. Tada sam shvatila da će Marta sigurno bolje znati od mene kako da se izbori s tim problemom, da nađe put da u Subotici i celoj Vojvodini može da se igra ta predstava. Učila sam predivnog, sjajnog glumca Stefana Ostojića iz Dečjeg pozorišta u Subotici. Međutim, glumac digne sidro i ode, a to što smo ga učili ne može svako da uradi. To je vrlo specifičan rad. Nema svako tu tananu žicu da se izbori s tim teškim zadatkom, da vodi 10-12 lutaka onom brzinom koju zahteva Kuku Todore.“

Ipak, Amela Vučenović optimistički zaključuje: „Marta i ja sada spašavamo našeg nacionalnog heroja Kuku Todora, tražeći glumca, razgovarajući ko bi to mogao da bude. Ne damo Todoru da nestane ponovo. Zajedno smo jači“.

Ovogodišnje, 30. izdanje Međunarodnog festivala pozorišta za decu Subotica održava se od 17. do 22. septembra na nekoliko lokacija u Subotici. U Glavnom takmičarskom programu na repertoaru je 13 predstava za decu iz celog sveta, po izboru selektora festivala, profesora dr Zorana Đerića. Od 18. do 21. septembra održava se i Međunarodni forum za istraživanje pozorišne umetnosti za decu i mlade, na temu “Vreme i odgovornost u pozorištu za decu i mlade”, gde učestvuje 30 izlagača iz 16 zemalja pod rukovodstvom dr Marijane Prpe Fink.

Foto: Damir Vujković