Priču o starcu crvenog kaputa, za kojim ostaje jedino trag sanki i zveket praporaca, znamo svi. Njegova čarolija i praznični duh ispunjavaju domove širom sveta, i srca sve one dece koja su se protekle godine trudila da dospeju na njegovu listu. On, kažu, o svima nama zna sve, a koliko toga mi znamo o njemu? Odakle potiče Deda Mraz, kako je naučio svoje irvase da lete i gde je kupio toliko ukrasnog papira?

Jedna od legendi kaže da je Deda Mraz zapravo proizašao iz lika Svetog Nikole. On je bio darežljivi episkop, poreklom iz Male Azije. Sveti Nikola je, obučen u crvene biskupske mantije, darivao decu, siromašne i bolesne, uoči svog dan, koji je obeležavan blizu Božića. Taj dan se u našem narodu slavi kao Slava Svetog Nikole.

Druga legenda dolazi iz mitologij  zemalja hladnog severa. Oni veruju da je lik Deda Mraza nastao od nordijskog, vrhovnog boga Odina. On je, kako kažu, za vreme zimskog solsticijuma priređivao veliko lovačko slavlje sa ostalim bogovima. Tada bi deca, kraj dimnjaka ostavljala čizme pune šargarepe i šećera. One su bili mali znak pažnje za Odinovog slavnog, osmonogog konja, Sleipnira. Kao nagradu za darežljivost, Odin bi im ostavljao slatkiše.

I Sveti Nikola i Odin prikazivani su kao starci duge, sede brade.

Kostim je, najverovatnije, potekao iz Rusije. Kaput, kapa i krznom obložene čizme su logičan izbor za tako hladnu zemlju. Što se crvene boje tiče, ona je zadržana od  biskupske mantije Svetog Nikole.

U Srbiji je bio poznat kao Božić Bata. Tradicionalno obučen u kožni gunj i šubaru, Božić Bata bi rano ujutru, pevajući i veseleći se, ušao u kuću i podelio deci poklone. Ta tradicija se vremenom, pod uticajem austrougarske ilustrovane štampe, stopila sa likom Deda Mraza.

Dakle, pitanje ostaje zvanično neodgovoreno. Norvežani će reći da je iz mesta Drobak, Rusi da je iz Velikog Ustjuga, a Amerikanci iz mesta na Aljasci kojem su naziv promenili u North Pol. A, ako vas još uvek interesuje, možete mu ostaviti pismo ispod jelke i pitati ga lično. Za odgovor ne garantujemo, čuli smo da je u ovo doba godine strašno zauzet.

Tekst: Katarina Mandić